Banja Luka
Dušica Lipovac je direktorica Filmskog festivala “Uhvati film – Banja Luka”, voditeljica je uzajamne peer-suport podrške u okviru projekta – Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana – profesorica je srpskog jezika i književnosti. Zaposlena je kao bibliotekarka i lektorica u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske.
Nedavno je u Kotoru održan drugi Međunarodni festival “Uhvati film”, a ti si direktorica Filmskog festivala “Uhvati film – Banja Luka”. Koji su glavni ciljevi festivala i kojom se sve tematikom bave prikazani filmovi?
Veoma je važna uloga umjetnosti i kulture u društvu, kao i rušenje predrasuda kroz umjetnost. Godine 2016. pripala mi je čast da budem imenovana za direktoricu, a organizacioni tim čine mlade žene koje iz godine u godinu svojom posvećenošću rade na njegovoj organizaciji i realizaciji festivala “Uhvati film – Banjaluka”.
Nadam se da će nam epidemiološka situacija dozvoliti da ove godine obilježimo naš jubilej – 10 godina postojanja. Prikazi iskustava života s invaliditetom kroz filmsku umjetnost značajan su korak ka ostvarivanju jednakih prava, pristupa i odnosa sa društvom, koje se temelji na neznanju, predrasudama i strahu. Popularizovanjem raznih manifestacija, projekata i aktivnosti, promoviše se umjetnost koju stvaraju osobe sa invaliditetom, a njihov aktivizam i rad doprinose poboljšanju društvenog položaja.
Ovaj festival je od velikog značaja ne samo za naš grad, nego i za region. Filmski festival „Uhvati film“ obuhvata projekcije domaćih i inostranih filmova, dokumentarne i igrane forme, na temu invalidnosti i osoba sa invaliditetom. Pored umjetničke vrijednosti, festival ima i onu ljudsku, jer prenosi poruku da zaslužujemo jednake mogućnosti da ostvarimo sopstvene potencijale.
Koje barijere ti otežavaju obavljanje posla i sa kakvim se preprekama suočavaš?
Četiri godine radim u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske. S obzirom na arhitektonske barijere u Biblioteci, nisam dozvolila da me stepenice sputavaju u obavljanju mojih radnih zadataka. Biblioteka je centar kulture i obrazovanja, riznica znanja – okružena sam knjigama i dobrim ljudima – mojim kolegama. Obavljam posao koji volim i koji me ispunjava. Kroz moj rad u biblioteci imam mogućnost da utičem na poboljšanje života osoba sa invaliditetom, a ovdje poseban akcenat stavljajući na oblast kulture, umjetnosti i pristupačnosti za OSI.
Svako jutro kada dolazim na posao treba da se popnem uz 50-ak stepenica kako bih stigla do svoje kancelarije, a Biblioteka nema lifta. Moj otac me dovozi na posao i pomaže mi da se popnem uz stepenice, a tu je uvijek i podrška mojih radnih kolega i koleginica.
Kada sam počela da radim u NUB Republike Srpske jedan od ciljeva mi je bio i ostao da se kroz svoj aktivizam i rad zalažam za pristupačnost bibliotečko-informacione djelatnosti za osobe sa invaliditetom, za unapređenje postojećih usluga, a na neki način polazna tačka je bila upravo arhitektonska pristupačnost.
Uz podršku mojih radnih kolega i udruženja/organizacija, prije dvije godine pokrenula sam inicijativu da se u biblioteci ugradi lift jer sve ustanove kulture a i druge institucije treba da budu dostupne osobama sa invaliditetom.
Dugi niz godina se boriš i za prava osoba sa invaliditetom, zajedno sa kolegama iz NVO sektora radiš na projektima poboljšanja uslova vašeg života. Također si i dio priče “Heroji među nama”. Koliko uspijevate promijeniti status osoba sa invaliditetom?
Aktivisti i aktivistkinje iz pokreta osoba sa invaliditetom sami pokreću inicijative, te na taj način radimo na boljim uslovima života za OSI u našoj zajednici.
Došlo je vrijeme da aktivisti sami preuzimaju stvar u svoje ruke. Od presudne važnosti je da osobe sa invaliditetom što više pokreću inicijative, jer korak po korak inicjative će se realizovati i doći će se do određenog cilja koji će doprinijeti boljem položaju OSI.
Moramo da budemo glasniji i odlučniji, tako stvaramo bolje uslove života za sve nas. Za sve je potrebno vremena, rada, truda, zalaganja…Kroz dobre projekte i inicijatve imamo mogućnost da radimo na pristupačnosti. Život osoba sa invaliditetom je pun izazova jer se svakodnevno susrećemo sa nizom prepreka, predrasuda, ali to nas nije obeshrabrilo da idemo kroz život: da se obrazujemo, da svaki dan idemo na posao, da smo aktivni članovi društva. Ukoliko stvari budemo gurali pod tepih i zadovoljavali se mrvicama, ništa neće biti dobro niti će biti riješeno na bolje.
Ne smijemo pristajati na polurješenja, ne smijemo stati pred zatvorenim vratima. Sloga, zajedništvo, timski rad su presudni u borbi za sve ono što je nama potrebno za bolje uslove života. Od velike je važnosti što je zajednica počela da obezbjeđuje podršku osobama sa invaliditetom, prije svega, kroz servise podrške kao što su personalna asistencija, pristupačan prevoz, pristupačno okruženje, dostupnost informacija, ortopedska pomagala.
Ovi servisi su neophodni i u pogledu pristupa obrazovanju, zapošljavanju, kao i svim drugim sferama društvenog života (kultura, sport, rekreacija…), a koji su od presudne važnosti za samostalan život osoba sa invaliditetom što će doprinijeti većoj socijalizaciji. Imamo dobru saradnju sa Gradskom upravom – promjene se osjećaju, ali dosta toga još treba da se uradi. Treba nam dati šansu da pokažemo da smo stručni u onome što radimo i s čim se bavimo, bez da se samo fokusira na naš invaliditet. Invaliditet me ne definiše niti moja dijagnoza. Polazim od onog „See me, not my disability“. Među osobama sa invaliditetom ima sjajnih pravnika, socijologa, novinara, umjetnika, profesora…. Međutim, zbog predrasuda često to se stavlja po strani i osobe sa invaliditetom teškom dolaze do stalnog zaposlenja. Zajedničkim zalaganjem, radom i trudom, osobe sa invaliditetom postaju vidljivije.
Svaka tvoja riječ odiše optimizmom a tvoj veseli duh je dokaz da takav pogled na svijet briše sve prepreke. Kako je izgledalo tvoje odrastanje i ko je imao najveću ulogu u formiranju tebe kao ličnosti?
Optimizam je veoma važan u životu, a do prije nekoliko godina bila sam poprilično tiha osoba, pa moglo bi se reći i povučena. Vremenom se to promijenilo i drago mi je zbog toga.
Djetinjstvo na relaciji nekoliko gradova bivših jugoslovenskih država i po svim većim medicinskim centrima pratila je rehabilitacija u kućnim uslovima, uz neiscrpnu snagu mojih roditelja i sestre. Iako sam veći dio svog djetinjstva provela po bolnicama i rehabilitacionim centrima, imala sam lijepo djetinjstvo ispunjeno roditeljskom ljubavlju, brižnošću, sa prisustvom prijateljica sa kojima se i danas viđam i družim.
Kao dijete roditelji su me svaki dan vodili pred zgradu u kojoj sam odrastala (stanovali smo na 4.spratu u zgradi koja nema lift), da se igram sa djecom. Nije to mala stvar, odlučiti se na nešto takvo i svaki dan savladavati stepenice umjesto mene. Onda su me naučili da se krećem uz njihovu pomoć, što je posebna dimenzija samostalnosti i na tome sam im zahvalna.
Moja sestra Darija me je uvijek vodila svuda sa sobom: gdje ona – tu sam i ja. Djeca me nisu odbacivala, prihvatali su me, a što je veoma važno kada pričamo o integraciji osoba sa invaliditetom bez ikakvih odvajanja. Pjevala sam u horu, jer mnogo volim muziku i ples.
Sa plesom se nisam mogla profesionalno baviti, ali zato dobro plivam i uživam u vodi.
Doznali smo da za tebe ne postoje prepreke u ostvarivanju životnih ciljeva, pa se kao zadnje pitanje nameće: koji su ti sljedeći planovi, koja je tvoja poruka da i mi tako optimistično prigrlimo život?
Prepreke postoje, a na nama je da li ćemo ih savladavati i boriti se ili ćemo ostati da tapkamo u mjestu plašeći se da idemo kroz život. Ja sam odabrala da savladavam prepreke, a svaka prepreka mi je samo stepenica više ka uspjehu.
Iako su vremena teška, budite optimistični i vjerujte u sebe. Radite na sebi, učite, čitajte, proširujte svoje znanje, istražujte teme koje vas zanimaju jer samo tako možete da uspijete. Kritiku prihvatajte kao dobronamjeran savjet kao što iz grešaka možemo mnogo da naučimo. Osobe sa invaliditetom svojom voljom i željom za životom uspješno se ostvaruju na mnogim poljima susrećući se svakodnevnim barijerama, problemima, što je prvenstveno dokaz da možemo plivati u onome što zovemo ŽIVOT. Zagrlite život najjače i živite ga!
Autorica: Svjetlana Panić