Bijeljina

U bijeljinskoj Ulici neznanih junaka jedna priča nas strpljivo čeka više od pola vijeka. Pedeset i pet godina on ručno plete i čvora mreže. Selim Šabanović je “Pauk iz Semberije”.

Zašto ste dobili nadimak “pauk”?

Mene popularno zovu „Pauk iz Semberije“, jer ručno pletem mreže, ručno ih čvoram. Uglavnom se one izrađuju mašinski, ali, eto, ima neko ovdje u Semberiji, ko to ručno izrađuje, radim ih sa iglom i šijem sa kalupom. Praksa je najvažnija u ovom, ali i u svakom drugom poslu. Ovaj posao se mora voljeti i mora se biti majstor svog posla.

Od koga ste naučili zanat užara?

Zanat sam naslijedio od oca, Šukrije Šabanovića. Vlasnik sam radnje već 23 godine, jer je sve negdje do potkraj prošlog vijeka moj otac bio vlasnik, a ja sam bio u ulozi učenika. Nekada se od ovog posla moglo dobro živjeti. U Semberiji nije bilo puno traktora, tako da se prevoz organizovao uz pomoć konja. Korištene su više i volovske zaprege. Nekada se puno više radilo na selu. U međuvremenu, doživjesmo obrnut proces. Ljudi sa sela bježe u grad, u potrazi za boljim i lakšim poslovima. U radnji i dalje čuvam prvu tablu i drvene konstrukcije koje je moj otac postavio, a koje nisam mijenjao jer me podsjećaju na trud koji su otac Šukrija i majka Jelena uložili da ovaj posao opstane. Namjerno nisam htio da promijenim taj ambijent, čak sam sačuvao i njegovu tablu od te stare firme koja je izblijedila i stoji tu za uspomenu. Stara je preko pedesetak godina. Vidi se i po samom drvetu koliko je tu kanapa isječeno.

Ko su vaše mušterije danas?

U moju užarsku radnju navraćaju ljudi sa sela, farmeri, građevinci, ali i inženjeri, doktori, magistri, svi profili zanatlija. Svakome od njih je neophodno uže za neku potrebu, bilo da je riječ o užetu ili mreži za zaštitu, mreži za golove na sportskim terenima ili mreži za dječije ljuljaške. Mogu od kanapa izraditi sve ono što čovjek zamisli ili vidi na Internetu. Također, ono što je u ovoj radnji sačuvano iz nekih prošlih vremena je i običaj okupljanja kod majstora: na kaficu i informacije kod majstora. Oduvijek su ovjde dolazili i stariji i mlađi.

Da li će neko naslijediti vaše znanje užara?

Imam šestoro djece, četvoricu sinova i dvije kćerke. Teško da će se neko od njih odlučiti za užarski zanat. Ovaj posao iziskuje puno rada, truda i odricanja. To današnja omladina ne uvažava, već više vole da tipkaju na telefon i da satima sjede u kafićima. Danas živimo u drugačijim vremenima, suočeni sa novim tehnologijama. Sve se promijenilo. Generalno, smatram da će mnogi zažaliti za selom i da će se morati vratiti. Rad će ponovo biti na cijeni. Danas ne možete pronaći kvalitetnog majstora. Stari zanati se gase, a niko ih ne nasljeđuje. Zdravlje me još uvijek dobro služi, tako da se maksimalno trudim da održim u životu jedinu užarsku radnju u Bijeljini i Semberiji.

Autor: Mitar Simikić