Zenica

U životu uvijek treba imati cilj, zapitati sebe gdje smo sad, a gdje se vidimo za deset godina, te postepeno kratkoročnim ciljevima doprinositi toj slici koju vidimo u budućnosti.

Zovem se Amra Dedić, rođena sam 19. februara 1996. godine u malom industrijskom gradu u kojem sam i odrasla, u Zenici. Završila sam srednju Ekonomsku školu u Zenici i trenutno sam studentica IV godine Ekonomskog fakulteta, na Odsjeku Menadžment preduzeća, na Univerzitetu u Zenici, gdje planiram nastaviti s Master studijom naredne godine.

Tokom svog srednjoškolskog obrazovanja bila sam volonterka u Gradskoj biblioteci u Zenici, gdje zapravo počinje moj aktivizam i društveni angažman u ovoj općini. Tokom svog volonterskog angažmana u biblioteci radila sam s djecom, u smislu da sam držala svoje kreativne radionice s obzirom na to da se bavim slikanjem.

Nakon srednje škole, prve dvije godine fakultetskog obrazovanja posvetila sam više formalnom obrazovanju. Međutim, prije godinu dana počela sam se uključivati u NVO sektor, kroz obuku „Uči, misli i djeluj“ koju sprovodi Institut za razvoj mladih „KULT“. Nakon prolaska te prijave, postala sam članica Omladinskog udruženja „REaktiv“ koje radi s mladima i uključila se u njihove aktivnosti i projekte, te tu počinje moja priča.
Amra je ambiciozna i perspektivna osoba koja sebe vidi budućom načelnicom grada Zenice. Također, imala je tu čast da joj bude dodijeljena Povelja dekana za najboljeg studenta Ekonomskog fakulteta u Zenici, treću godinu za redom. Pored toga, ova Zeničanka se bavi i slikanjem.

„Što se tiče umjetnosti, uvijek u fokus stavljam svoje pisanje i uvijek mi je ono bilo prioritet u odnosu na slikanje, ali slikanjem se bavim od djetinjstva i to mi je uvijek bilo poput, žargonski rečeno, ‘ispušnog ventila’. No, tokom obuke „Uči, misli i djeluj“ sam intenzivnije počela da se bavim slikanjem, što su i mediji kasnije prepoznali, pa sam imala dodatnu promociju svog rada. Uz to, naravno, postoje i ljudi koji su me podržali i prepoznali moj potencijal i talent te su mi bili vjetar u leđa. Tako da sam tokom ovih posljednjih 12 mjeseci počela intenzivnije i sa slikanjem i pisanjem, što je rezultat toga da će moja pjesma biti sada objavljena u Studentskoj zbirci pjesama. Svoj smisao za umjetnost sam dodatno usavršila kroz ovu obuku koju sprovodi Institut za razvoj mladih KULT, na čemu sam im mnogo zahvalna.
U društvu sam poznata kao pričalica, volim da diskutujem i da se družim s ljudima. Apsolutna sam ekstrovertica! Psiholozi se možda ne bi saglasili s tim da postoji neko ko je apsolutni ekstrovert, ali ja to tvrdim iz svoje perspektive, bez njihove naobrazbe. (uz smijeh)

Kreativka sam, ali sam i dosljedna, jer kad nešto odlučim da radim onda se doista držim toga i to kod sebe najviše volim. A ostalo, prepuštam ljudima da sami procijene. No, mnogo sam tvrdoglava, ali sam naučila i veliku lekciju iz toga, jer me stalno guralo naprijed i zato sam tu gdje jesam.

Nakon usvojenih znanja i završene obuke „UMiD“, u svojoj lokalnoj zajednici sam implementirala projekt „Reaktiviraj se“ čiji je cilj bio izgradnja školskog i sportskog dvorišta od velikog neiskorištenog prostora koji se nalazio ispred jedne osnovne škole u Zenici, pored kojeg sam prolazila svaki dan i bilo mi je tužno gledati takvo loše stanje igrališta, mjesta gdje djeca nisu mogla provoditi svoje slobodno vrijeme ili družiti se. Stoga sam napisala taj projekt i uz sredstva koja su mi odobrena, odlučila promijeniti tu sliku i djeci omogućiti prostor za vannastavne aktivnosti, ali i zdravije okruženje. Bila mi je velika čast, jer sam naišla na odobravanje i podršku okoline koja nam je pomogla kako materijalno tako i volonterski tokom preuređivanja igrališta, što je bilo veoma značajno i doprinijelo je odrastanju te djece ali i, nadam se, budućih naraštaja. U budućnosti svakako planiramo raditi još na tome kao i na drugim projektima, želimo učiniti ovo učionicom na otvorenom za svu djecu, ali početak, tj. samo preuređivanje je bio zaista veliki korak.

U životu uvijek treba imati cilj, zapitati sebe gdje smo sad, a gdje se vidimo za deset godina, te postepeno, kratkoročnim ciljevima doprinositi toj slici koju vidimo u budućnosti. Ništa nije zaista nemoguće ako to stvarno želimo. Ako želite biti astronaut onda nas ljudi ne trebaju sputavati, važno je da mi vjerujemo u to, onda se zaista sve može. Dosljednost, rad i disciplina uz faktor maštanja i vjere donose najbolje rezultate.

Priču pripremila: Fahira Huskić