Bijeljina
Kristini Jeftić iz Bijeljine su nagrade osmijesi onih kojima pokloni kutije koje nastaju dekupaž tehnikom. Voli da poklanja svoje radove dragim osobama i to joj daje podstrijek i nadahnjuje za dalje usavršavanje u poslu. Bivša je studentica istorije i pasionirana čitateljka i kolekcionarka knjiga.
Kada i kako ste počeli da se bavite dekupaž tehnikom? Recite nam nešto više o toj tehnici?
Ukrašavanje kutija, a i namještaja moj je hobi koji sam otkrila prije više od godinu dana i od tada je on neizostavni dio mog života.
Dekupaž je tehnika ukrašavanja predmeta ili namještaja papirom. Sam proces se svodi na pripremu predmeta, u mom slučaju kutije. Šmirglanje, bojenje osnovnom bojom, lijepljenje željenog motiva i lakiranje kao završni dio. To bi bilo objašnjenje za predmet koji dekupažer pravi da bude funkcionalan ili kada govorimo o dekupažu kao zanatu.
Ja primjenjujem i dodatne tehnike. Među alatom koji posjedujem, sem četkica, boja, neizostavan dio su čekić, skalpel, grube šmirgle. Niježan hobi u mom slučaju zna da bude grub. Neretko ih razbijem, isječem, prelijepim. Uvijek je tu više slojeva nego što se na prvi pogled vidi.
Posljednjih godina dekupaž stiče sve veći broj poklonika. Na relativno jednostavan način komadu nameštaja ili kutiji za nakit možemo dati novi izgled. Poznate ličnosti raznih epoha kao što su Madam de Pompadur, Marija Antoaneta, pa i slikari Matis i Pikaso bili su poštovaoci ove umjetnosti.
Ja sam od malena naginjala umjetnosti. Cijelog života gledala sam svog kreativnog oca koji zna da od bilo kog materijala napravi šta god zamisli. Ta vještina je oduvijek bila u meni, a tek sam u svojim zrelim godinama dobila i hrabrost da je upotrijebim i objelodanim. Prvo kroz pisanje poezije, a sada kroz raznorazne tehnike ukrašavanja kutija. Svaka je jedinstvena i nikada nisam pokušala da napravim dvije iste.
Možete li nam više reći kako nalazite inspiraciju?
Bojim se da ja inspiraciju ne nalazim, već ona dolazi sama. Ne bira vrijeme. Taj trenutak nadolazećih ideja moram iskoristiti tada. Ako mi se ne svidi rezultat, znam vrlo često da ostavim sa strane taj rad i da mu se vratim nakon nekoliko mjeseci. Imam par kutija koje su tako „odležale”. Na kraju rezultat bude fenomenalan i one ostaju kod mene na polici. Mislim da se nikada neću odvojiti od njih. Dijelim ih sa sestrom, koja je velika obožavateljka mojih radova. Svaka kutija koju uradim je po njenom mišljenju bolja od prethodne i baš takva joj treba, tako da sam prisutna u skoro svakom kutku njenog stana.
Volim da poklanjam radove dragim osobama. Dragi ljudi su i dio moje inspiracije. Zamislim njih i odmah nadolaze boje, motivi, oblici, prekida se stvarnost i nastane mala, lijepa kutija za nakit, čaj, suvo cvijeće…
Najdraža nagrada mi je osmijeh onog ko dobije kutiju kada je ugleda prvi put. Reakcije ljudi su pozitivne. Daju mi podstrijek i nadahnjuju za dalje usavršavanje u ovom divnom poslu.
Koji su vam naredni planovi?
Žuan Miro, čuveni španski slikar jednom je rekao: “Možeš da gledaš u sliku cijele nedjelje i da nikada ne pomisliš na nju. Možeš da pogledaš u sliku na sekundu i da razmišljaš o njoj cijelog života.” Moj plan je da napravim kutiju o kojoj će se razmišljati.
A realni plan je da razvijem i mali posao prodaje ovih sitnica koje oplemenjuju prostor u kome se nalaze. To bi mi pomoglo puno u daljem radu i usavršavanju.
Moje radovi se mogu pogledati na instagramu kikimusanba i fb kikimusanba dekupaz.
Autor: Mitar Simikić