Zovem se Džejna Kadrić, mnogo volim da učim i istražujem nove stvari, pjevam, upoznajem nove ljude, da učim jezike, posebno njemački. Gdje god da odem, oslanjam se na poznavanje njemačkog jezika. U mojoj školi, profesorica njemačkog jezika jeste moja tetka – zbog toga su svi mislili da imam „štelu“ i da je sav moj uspjeh baš zbog nje. To mi je mnogo smetalo jer sam bila sigurna u svoje znanje i nisam htjela da me sputavaju u tome. Naravno, smetale su mi te priče ljudi i njihov negativni utjecaj, ali vremenom su mi postale i motivacija za dalji napredak. Željela sam da ispunim svoj san i odem prema zapadu.

Odlazila sam na razna takmičenja i osvajala mnoga mjesta koja su zasigurno bila ključ za moju budućnost, ali slušajući okolinu nisam se mogla ograditi od njihovih riječi. Shvatila sam da im je teško prihvatiti nečiji uspjeh. Bilo bi ljepše kada bismo jedni druge podržavali i pomagali. Knjige koje sam imala iz njemačkog sam dijelila uvijek s drugima jer sam željela da i oni zajedno sa mnom usavršavaju jezik. Nije toliko bitno mjesto na takmičenjima, koliko je bitno da mi to uistinu znamo. Treba prema svima biti fin i kad-tad će vidjeti da su griješili spram onih koje su sputavali. Ništa nije lako, ali ako imamo čvrstu želju i cilj, sve možemo postići. Baš ta želja je meni pomogla da se ne obazirem na priče drugih i da nastavim ostvarivati svoj cilj. Vremenom su počeli tražiti pomoć od mene. Počela sam im pomagati, učiti ih, pa su tako i oni prihvatili činjenicu o mom znanju. Ipak, mladi smo. Život je pred nama. Sada živim svoj san. Putujem svijetom, svojim znanjem dobijam stipendije i razne prilike. A, ponekad pomislim i da možda nije bilo tih negativnih komentara i prepreka na koje sam nailazila ne bih postala samouvjerena i ne bih išla ka svom cilju.

Priču pripremila: Anesa Čutuna