Travnik

Ja sam Renata Ignjić i dolazim iz Travnika. Radim u Centru za edukaciju mladih već četiri godine, gdje sam projekt koordinatorica za program „Stariji brat, starija sestra“.

U Centar za edukaciju mladih sam prvobitno došla u sklopu projekta „Skrivene sjene“, što je zapravo predstava o nasilju nad ženama i u porodici, s obzirom na to da se već 15 godina bavim glumom, te sam članica Pozorišta u Travniku. Pored toga, moj hobi je također i trčanje, te smo prije četiri godine u CEM-u došli na ideju da održimo prvu noćnu utrku u Travniku, koja se implementira iz godinu u godinu i svaki put postaje sve veća i bolja.
Kako sam po zanimanju socijalna radnica i oduvijek sam voljela raditi s djecom, predložili su mi da počnem sa projektom „Stariji brat, starija sestra“. Mi smo član mreže na nivou Bosne i Hercegovine za ovaj projekt, koji je prvi put bio implementiran u Sarajevu u sklopu organizacije NARKO-NE. Kroz ovaj program, pored toga što se druže s volonterima, pokušavamo animirati djecu da se bave vannastavnim i sportskim aktivnostima, tako da smo iz ovog programa dobili dvoje djece koji na svim takmičenjima judoa osvajaju medalje i predstavljaju sebe i svoj grad u najboljem svjetlu. Kroz sve godine ovog projekta, imali smo veliku podršku od raznih sportskih klubova koji rado primaju djecu iz ovog projekta.

Najbolja stvar kod ovog programa jeste to što zaista ima dugoročne rezultate. Tek kroz par godina zaista vidimo napredak, šta i kako smo uradili, kako djeca rastu, napreduju, te kako se ophode prema svojoj zajednici. Drago mi je vidjeti da oni sada žele utjecati na mlade i stvoriti bolje društvo, isto tako kako je netko i na njih želio utjecati i pokazati im pravi put. To i jeste sama suština ovog svega; da napravimo bolje društvo i bolju socijalnu koheziju za sve nas.

Primarni cilj nam je upravo stvaranje boljeg društva. Želimo unaprijediti socijalne vještine djece koja su uključena u ovaj program, te ih potaknuti da ne budu samo pasivni posmatrači dešavanja oko sebe, nego da budu aktivni članovi svoje zajednice i kasnije radno sposobne ličnosti sa sposobnostima kritičkog razmišljanja, otvorenim pristupom, željom za ulaganje u sebe; jednostavno, da se ne boje prigrliti bilo koju šansu za bolju budućnost i život koja se stvori pred njima.

Ne mogu reći da mi je bilo šta bilo teško u ovom programu, no ovdje su osim djece uključeni i njihovi roditelji, tako da se kroz to stvori mnogo emotivnih priča. Na primjer, mnogo je teško kada su djeca primorana da se odsele, pa time “puknu” druženja, bude mnogo suza… Ako je teža porodična situacija ili ako se nešto loše dešava, to utječe na sve nas i svi to zajedno proživljavamo. Volonteri također dosta sazrijevaju kroz čitav ovaj proces jer se većina njih prvi put susreće sa određenim životnim situacijama i odlukama, što mi je u jednu ruku i drago i cijenim da ipak na kraju sve ove emocije koje pršte na sve strane i nisu toliko loše. U svemu ovome uvijek imamo jedni druge, što je najbitnije.

Osim što ovo sve mijenja naše volontere, promijenilo je i mene. Definitivno sam postala dosta emotivnija osoba. Naprosto uživam u radu sa djecom i sa mladima. Uvijek me napune novom energijom, stavljaju ispred mene nove izazove i zaista svakodnevno učim od njih nove stvari.

Ovo je prva godina da su se prijavili volonteri Centra za edukaciju mladih, koji su na početku ovog projekta imali jedva 14 godina, a sada su već punoljetni i žele prenijeti stečena znanja na djecu u programu „Stariji brat, starija sestra“. Ono što mi je najveća želja jeste da za par godina vidim djecu koja su bili korisnici u ovom programu, da se prijavljuju da oni budu u ulozi volontera i postanu mentori svojoj djeci.

Ovim putem želim također pozvati sve koji u svojim gradovima imaju ovakav program i priliku da se prijave za isti da to i učine, pa tako i generalno da se uključe u volontiranje bilo kakvog tipa. Iskreno vas ohrabrujem da napravite takav iskorak u svom životu jer to samo može biti benefit, kako za vas, tako i za ljude oko vas.

Priču pripremila: Mia Tučić