Breza

Zovem se Lejla Pobrklić, rođena sam 2003. godine u Tuzli. Trenutno živim u Brezi relativno malom i mirnom gradu. Pohađam srednju školu Gimnaziju “Muhsin Rizvić” u Brezi i drugi sam razred. Gimnaziju smatram kao najbolji izbor za sebe. Svoje znanje, volju i želju sam iskoristila kako bih napisala knjigu koja je autobiografski roman “Suze tuge i sreće”.

Želja i ljubav za pisanjem javila se u 5. razredu osnovne škole. Inspiracija za moj prvi autobiografski roman bile su prepreke koje mi je život donijeo. Iako ne volim puno da pričam o tome rođena sam s nekim poteškoćama. Imala sam 12 operacija. Nije bilo nimalo lako. Škola, izostanci, izlasci, sve je izgledalo drugačije. Kao da su se sve nesreće svijeta srušile na moja slaba leđa. Moje djetinjstvo nije bilo ni slično djetinjstvu mojih vršnjaka. Bog daje iskušenja onima koji mogu izdržati. Bila sam jača od svih prepreka koje mi je život donosio. Danas uspravno stojim ispred ogledala gledam osobu u njemu i ponosim se. Pisanje priča je nešto uz pomoć čega se odmaram i nešto što me ispunjava. Bitno je s malo riječi reći puno toga. Život piše romane a svi smo mi autori svojih života. Svi ljudi su različiti na svoj način drugačiji i posebni po nečemu. Nekima nedostaje neki dio tijela, imaju poteškoće u govoru, hodu… a nekima su tu invalidska kolica da ih guraju kroz život. No, prije svega treba razbiti presude o takvim ljudima. Niko nije takav kakav jeste jer želi ili mu se sviđa. Takve osobe ne treba žaliti i smatrati da su manje vrijedni od drugih. One koji upiru prste u vas govore vam da ste nemoćni, slabi, da nesto ne možete na njih zaboravite to je slika njihovog neznanja.

Puno mi prijatelja i starih poznanika kaže “Ono što uvijek primjetim na tebi jest tvoj osmijeh i pozitivan stav o životu”. Moji snovi mi daju snagu, volju i vjeru u bolje sutra. Ljudi postaju sve više bezosjećajni. Tužno je to da te razumiju samo osoba koja je prošla kroz sličnu ili istu situaciju. Imam puno prijatelja nikada me nisu izdvajali jer nisam poput njih. Vremenom su mi posatli velika podrška poput podrške od strane porodice. Ljudi koji izruguju druge ustvari izruguju sebe i svoj karakter, odgoj, kulturu… Danas ljudi sve manje čitaju knjige skoro pa ih niko ne kupuje i prosuđuje. Žalim za danima kad su ljudi komunicirali preko pisama i čitali svaki dan. Bez obzira na to što je danas rijetko da se neko bavi pisanjem, želim pisati sve do trenutka kada mi nestane inspiracije. Knjigu još uvijek nisam izdala. Posjedujem par primjeraka, neke sam podijelila svojim najbližima, ali ne planiram da ostane na tome. Par godina poslije završene gimnazije sebe vidim kao mladu i odlučnu pravnicu.

Priču pripremila: Arabella Lakić