Vareš
„Ovo je priča koja traje stotinu godina. Ovdje se nekada kovalo željezo, mljelo žito, a sada smo mi tu.“
Prije šest godina je počeo da gradi svoj san. U maloj ulici uz rijeku Stavinju sa starim bosanskim kućama, zajedno sa prijateljem Petrom Jelićem, izgradio je restoran sa smještajnim kapacitetom koji je opremio u tradicionalnom stilu. Pod motom: „Prošetaj do Mlina – Vareš“, promovišu turizam u Varešu i okolini.
On je Dario Dodik, suvlasnik i voditelj restorana Mlin u Varešu.
Dario i Petar nastavljaju raditi na proširivanju ponude koju trenutno imaju. Hrana koja se nudi u restoranu je tradicionalna, od domaćeg hljeba iz krušne peći, ribe iz vlastitog bazena, do jela ispod sača. Čak na tradicionalni način suše meso u vlastitoj sušari, a sve ostale namirnice su iz sela oko Vareša.
——-
Sve je počelo od malog mlina. Odakle ideja da ga kupite?
Jedan čovjek je to prodavao ali niko nije htio da kupi jer ga je prodavao sa ruševnim objektom pored. I onda je jedan prijatelj mene i mog prijatelja Petra Jelića nagovorio da razmislimo i da to kupimo. Smatrao je da jedino mi tu nešto možemo napraviti. Pošto smo Petar i ja vozili bajkove, stanemo ponekad tu na cesti i gledamo u mlin i na kraju smo se odlučili da kupimo, bez ikakve ideje šta od toga da napravimo.
Prvo smo smislili da od starog mlina napravimo ugostiteljski objekat. Da imamo šank i da napravimo bašticu sa dva stola, da pečemo samo uštipke i to da služimo. To je pomalo raslo i izraslo u ovo što danas imamo: u restoran sa smještajnim kapacitetom, da se može dobro pojesti, prespavati, da bašta ima 10 stolova, umjesto ona početna dva.
Mlin, kada ste ga kupili, nije bio u funkciji?
Nije bio ni mlin ni brana. Sada je to popravljeno. Mlin može da melje ali ga još uvijek nismo isprobali, unutra moramo da osposobimo još neke drvene dijelove pa ćemo napraviti zanimljiv događaj i pustiti ga u pogon.
Napustili ste posao u državnoj službi i ambiciozno se upustili u ovaj projekat.
Da, radio sam u Ministarstvu sigurnosti kao pravnik i mogao sam tamo da „ležim“ do mirovne, ali nisam. Mnogi mi kažu da nisam normalan što sam „napustio državne jasle“, ali ja sam sretan. Kupili smo ovo sve 06. 6. 2014. godine. Prvo smo osposobili mlin i branu a onda počeli da radimo na objektu pored. Išlo je sporo, dosta smo radili sami. Čak se desilo da nam je došao jedan potpuno nepoznat čovjek i pitao da li možemo malo brže da radimo. Rekao sam da može, ali su nam potrebne finansije. I uložio je novac da bi radovi išli brže. Dio sam mu do sada vratio, a dio sam i dalje dužan.
Šta vam je krajnji cilj?
To još uvijek ne znamo, ali znamo da sve ovo raste. Posao nas tjera da idemo dalje. U ovom trenutku bi bilo idealno imati još 20 soba, jednokrevetnih i dvokrevetnih. Da ima para ne bih se bojao sutra da krenemo u investiciju tog tipa. Mi ovdje imamo potkrovlje sa malo soba za ljude koji dolaze u većim grupama, zatim apartmane i sobe za manje ljudi na prvom spratu, ali vrlo često dođemo u situaciju da trebamo vratiti 30 ljudi koji traže smještaj. Imamo i dane kada nemamo nikoga. No, napravili smo ono što smo htjeli: mjesto vrhunskog kvaliteta od hrane do smještaja, i dobili smo jedan vrhunski ugođaj koji je nedostajao ovom gradu. Sve je spoj prirode, domaće kuhinje i užitka.
Autor: Imrana Kapetanović