Sarajevo

Možete li nam se ukratko predstaviti i reći nešto o polju u kojem djelujete?

Moje ime je Erna Islamagić i trenutno sam viša asistentica na Odsjeku za biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu UNSA i ovdje radim, evo već šest godina. Birana sam za oblast funkcionalna i molekularna biologija, katedra za biohemiju i fiziologiju, i najviše se krećem u toj oblasti. Što se tiče mog daljeg usmjeravanja, voljela bih da to bude više u pravcu molekularne biologije, što i trenutno realiziram kroz svoju doktorsku disertaciju koju radim na Kliničkom centru UNSA. Molekularna biologija jeste jedna grana biologije koja ima svoju aplikaciju i u samoj medicini, tako da je ustvari poveznica između biologije i medicine ono što mene najviše zanima.

Šta Vas je zainteresovalo za polje molekularne biologije?

Moja ljubav se vjerovatno javila u srednjoj školi kada sam je i najviše upoznala, zapravo, presudna je bila ta činjenica da toliko stvari ne poznajemo, sebe pogotovo na tom molekularnom nivou. To je polje u kojem je toliko stvari nepoznato i ostalo neotkriveno i svaki dan sam sve sretnija što sam se odlučila za ovo polje i taj osjećaj je stvarno fantastičan. Vjerovatno je to bilo u srednjoj školi, iako moram priznati da sam još u osnovnoj školi išla na takmičenja iz biologije i to je bilo nešto što mi je zaista dobro išlo.

Da li su u toku studija postojale određene vannastavne aktivnosti kojima ste se bavili i koje su doprinijele tome da postanete zlatni student?

Tokom studiranja sam se posvetila fakultetu i nije bilo nekih vannastavnih aktivnosti kojima sam se bavila tokom studiranja. Bilo je tu nekih projekata s drugim kolegama na kasnijim godinama koje su bile u okviru institucije. Dakle nisam bila uključena u volonterske organizacije. Dakle – rad, red, disciplina u komičnom smislu.

Da li smatrate da je danas više studentima omogućeno uključenje u projekte, što unutar institucije, tako i van nje?

Smatram da se kao Odsjek razvijamo i težimo ka tome da što više uključimo studente u projekte kojih je sve više, što njima daje dodatno znanje i dodatnu praksu. To zaista jeste odlična stvar i mislim da u tom smjeru pravimo veliki progres, ali i dalje – što se tiče zlatne i srebrene značke – tu se boduje isključivo uspjeh, tj. prosjek ocjena.

Crna ovca u porodici – tako se dosta biologa osjeća. Da li ste Vi imali takvo iskustvo i kako su drugi prihvatili vaš poziv?

Što se tiče moje uže porodice, i brat i ja smo uvijek imali slobodu da odaberemo ono što nas najviše privlači. To je nešto što su nam roditelji uvijek govorili jer to je nešto čime ćemo se baviti cijeli život i to je ono zbog čega ćemo biti sretni ili nesretni. Moram priznati da sam od šire familije naišla na neku vrstu negodovanja kada sam htjela da upišem fakultet koji je tad bio popularan jer znate: „Medicinski fakultet, lijepo je da budeš ljekar“ – i stojim pri tome da je to jako lijep poziv, ali to nije bio posao za mene. Dakle, rad s bolesnim ljudima zahtijeva posebnu i emocionalnu inteligenciju i odricanja u kojima se ja nisam vidjela. Vidite da kroz doktorski studij se približavam tom polju kliničke biologije, ali taj posao sam po sebi nije bio za mene. Jeste bilo osuda, jer kada kažete da upisujete biologiju to se obično povezuje sa žabama, s poljoprivredom, šumarstvom, biljke i životinje. Zamisle vas kao na National Geographicu ili Discoveryju kako idete kroz neku šumu i analizirate biljke i životinje. Ustvari, ono zbog čega sam ja upisala biologiju jeste sve samo to ne. Zanima me taj hemijski aspekt ali osnova živog svijeta, dakle baza za živi svijet. Smatram da ova stigma proistječe iz toga da ljudi dovoljno ne poznaju šta biologija sve obuhvata.

Kako ste se Vi kao žena ‘iznavigirali’ kroz taj naučni svijet na ovom fakultetu/Univerzitetu? Da li ste naišli na neke prepreke?

Mislim da sam imala jednu veliku sreću da zaista nisam u dosadašnjem radu imala problema s diskriminacijom takve vrste. Otkako sam se zaposlila, pa do današnjeg dana, tretirana sam jednako kao i moje druge kolege, u smislu napredovanja, plaće itd. S tim što moram biti malo realnija da još uvijek nisam u bračnoj vezi, a smatram da žene koje jesu u bračnoj vezi možda trebaju malo više razumijevanja od strane kolega zbog svih obaveza kroz koje prolaze i koje ih tek čekaju. Smatram da tome i pridonosi polje u kojem djelujem jer je kriterij za dolazak na ovu instituciju striktno prosjek i moj uspjeh u toku školovanja.

Imate li neku poruku za kraj, studentima ili, generalno, mladim ljudima? Možda neku anegdotu?

Ispričat ću Vam priču koju često pričam svojim studentima, a to je da kada sam bila srednjoškolka željela sam upisati sve, samo ne nešto što je vezano za biohemiju. Ne sjećam se šta je tačno bio razlog, možda moje nedovoljno poznavanje, pristup nekog profesora na tom predmetu, što sada više nije ni važno. Sjećam se čisto svoje rečenice kako ne želim ništa vezano za biohemiju. Međutim kako sam malo po malo učila više o biohemiji, koliko je ona ustvari lijepa i koliko je povezana s molekularnom biologijom i koliko je u njenoj osnovi ustvari. U jednom trenutku, kroz moje studiranje sam razmišljala da li želim nastaviti studirati ali bih podsjetila sve mlade ljude kroz citat pisca Dalea Carnegiea koji kaže kako treba uvijek uzeti šansu, da je cijeli život šansa te da je čovjek koji stigne najdalje čovjek koji je pokušao, koji se usudio da pokuša. Ovo bi bio kao moj neki savjet čitaocima, a to jeste da samo pokušate čak i ako se u tom trenutku čini da nešto nije moguće ili da je nedostižno, da vrijedi pokušati.

Priču pripremila: Amina Hadžiemrić