Velika Kladuša
Posljednji je kožar u Velikoj Kladuši.
Ljubav prema kožarstvu traje već trideset godina, a počela je izradom nekoliko predmeta za lične potrebe.
Rifet Latić je samouk. U svojoj radionici boravi svakodnevno jer tu uživa i odmara, a najdraže mu je kada ima “zagonetnih stvari” za napraviti.
Šta je kožarstvo predstavljalo prije trideset godina, a šta predstavlja danas?
Kožarstvo je, bez obzira na vrijeme, jedna vrsta umjetnosti, pogotovo kada radite ručno, od crtanja do šivanja. Bez šablona i bez mašina.
Kod mene je sve počelo prije trideset godina, sasvim slučajno. S tim da je bilo ratno stanje, imao sam potrebu za futrolom za oružje. Nakon što su moji poznanici vidjeli, priča se proširila. Počeo sam da pravim isključivo futrole jer je za tim bila najveća potražnja. Pravio sam svakodnevno, a materijali su bili različiti. Koristio sam gume, šatorska krila, rudarske čizme, ma nema šta nisam koristio. S tim poslom sam skrbio za porodicu. Za mene je kožarstvo prije trideset godina predstavljalo način da preživim.
S vremenom je sve lakše bilo doći do sirovine, lakše je bilo raditi, širio sam artikle u svojoj ponudi, ali je bilo sve manje klijenata. Danas je kožarstvo isključivo ljubav koja me smiruje, opušta, te kojoj se rado vraćam.
Većina zanatlija održava posao radi tradicije. Može li se živjeti od kožarstva danas?
Nažalost, ne može. Danas, kao i kod svih sličnih kožara ili zanatlija, se desi da nema klijenta po dvije sedmice. Svemu tome doprinosi masovna migracija stanovništva, loša ekonomska situacija, itd., pa ljudi teže jeftinijim varijantama, tj. skaj koži. Iako na kraju ipak dođe na isto što se tiče cijene, odnosno kupi se naprimjer deset jeftinih kaiša u par godina, a kod jednog kožara možete kupiti jedan ili dva kvalitetna koji će vam trajati jako dugo. Ljudi se ne razumiju u kožu i skaj kožu. Imao sam situaciju gdje klijent dođe i kaže da je skaj koža isto što i koža. Nažalost nije. Skaj koža je presovani papir, obložen je skajom i kada dođe do vlage, on puca. Kod prave kože se to ne dešava.
Ono što me raduje je da ipak ima onih koji cijene kožarstvo i kvalitet. U manjini su, ali ih ima. Dolaze zaposleni, nezaposleni, muškarci, žene nešto manje, dakle, nema određena vrsta klijenata nego je širok dijapazon. To mi daje nadu.
U vašoj radnji je sve ručno napravljeno, od alata koje koristite do artikala koje nudite. Kako ste napravili alat, te koje artikle možemo pronaći kod Vas?
S tim da sam stekao znanje i vještine samostalno, također i do alata sam morao doći bez pomoći. Većina alata je napravljeno od raznih materijala koje svakodnevno koristim. Naprimjer, alat za bušenje rupa na kaišu je napravljen od cijevi za vodu. U vanrednom stanju sam se morao snalaziti, kako mi Krajišnici kažemo, kako znam i umijem. Danas svoj alat ne želim zamijeniti novim ili boljim, jer ovaj ima posebnu vrijednost za mene.
Kaiševi, novčanici, žabice za sitni novac, konobarski novčanici, futrole i kaiši za oružje, futrole za mobitel, lanci za pse, privjesci, odnosno sve ono što moja ruka može napraviti – tu je. Također, ima ponuda gdje mi donesu stare predmete pa im na osnovu toga napravim nove ili iskoristim nešto od tih starijih predmeta kao npr. spone na kaišu.
Postoji li interes mlađih naraštaja za ovim zanatom?
Nažalost nema. Volio bih da ima, da nekom objasnim, da nekog naučim. Nekom mlađem, uz moje iskustvo i znanje, bi trebalo daleko manje vremena da sve ovo nauči. Jako je smiren i lijep posao. Ponekad je i zagonetan. Naprimjer, desi da me neko nazove, pošalje fotografije ili dimnezije nečeg što ima, a želio bi novo, pa ja moram da dumam o tome. Tražim od takvih narudžbi da mi se donesu, da ja to osjetim, da dođe pod moju ruku. Mogu ja napraviti po narudžbi preko mobitela ili fotografije, ali nije to to. Nije to kožarstvo. Ovo je smiren i lijep posao.
Fotografije: Adnan Karalić
Autor: Mirnes Ćerimović