„Nije bitna DNK nego ljubav koju dajemo“ – citat je kojim nas je Luna, autorica slikovnice „Naša priča,“ najdirektnije uvela u sadržaj svoje životne priče. Slikovnica se temelji na istinitim događajima, a nastala je kao želja roditelja da svom dječaku približe istinu o njegovom porijeklu. 

„Moj sin odrasta sa znanjem da, iako ga nisam nosila u stomaku devet mjeseci, se rodio u mom srcu. Da smo ga tražili i čekali deset godina i da su, nakon što smo ga pronašli, postali sretna porodica“ – životna je priča zahvaljujući kojoj je i nastala slikovnica. 

Od Lune smo saznali da ima jako puno sličnih sudbina, i da ih je uvijek bilo, ali misli da ni jedna u Bosni i Hercegovini nije ispričana na ovakav način. 

Kako ste došli na ideju da svoju životnu priču predstavite kao slikovnicu?

Od prvog dana, kada smo sina donijeli kući, počeli smo razmišljati o tome na koji način bi naše dijete trebalo saznati istinu o svom porijeklu i načinu na koji smo mi postali porodica. Iako je tada bio tek mala beba, želja mi je bila da od malih nogu živi i odrasta okružen ljubavlju i istinom. Konstantno smo razmišljali o načinima kako djetetu približiti istinu, pa smo počeli tragati za savjetima i iskustvima drugih porodica sa sličnim pričama. Istraživanja su donijela mnoštvo odgovora kako ne treba raditi, a među takvima smo naišli i na slučajeve gdje se ta istina dugo držala u tajnosti, te da je svojim „isplivavanjem na površinu“ nanijela bol i šok djetetu. Tako nešto ni u kom slučaju ne bi poželjeli svom dječaku, pa smo odlučili da od samog početka govorimo o tome kako je nastala naša porodica. Imao je samo dvije godine kada je prvi put čuo priču, ispričanu u trećem licu, o dječaku kojeg su majka i otac tražili i čekali deset godina da bi njihovu porodicu učinio sretnom. Već u trećoj godini života, naš dječak je počeo u toj priči prepoznavati nas, sebe, našu porodicu i usvajati istinu o svom porijeklu. Pošto je zavolio i slikovnice i priče, željela sam ga obradovati jednom ismprovizovanom slikovnicom o nama, a tu svoju zamisao podijelila sam sa socijalnim radnikom kojem se ideja svidjela i koji nam je predložio da napravimo pravu slikovnicu.

Koliko je truda i rada uloženo u „Našu priču“, od same ideje pa do ukoričenih ilustracija?

Počela sam pisati život koji smo živjeli i koji živimo, a socijalni radnik mi je pomogao da priču i sa stručnog aspekta posložimo. Željela sam, prije nego ova slikovnica bude gotova, svoje dijete okružim literaturom koja priča slične priče. Da vidi da porodice mogu nastati na različite načine i da je u svakoj najbitnija ljubav. U toj potrazi sam se razočarala jer sam vidjela da u Bosni i Hercegovini nema slikovnica sa takvim sadržajima. Ta činjenica je u meni razbuktala još veću želju da tekst i skice koje pripremam budu što bolji. Imala sam ideju kako bih voljela da izgledaju ilustracije, pa sam počela istraživati i u tom pravcu. Potraga me dovela do ilustratorice po imenu Olya Badulina koja živi u Finskoj. Stupila sam s njom u kontakt, poslala joj skice i dobila ilustracije baš onakve kakve sam i zamišljala.  Kako je slikovnica dobijala svoj izgleda, tako mi je rastao apetit da je dovedem do savršenstva. Odlučila sam kontaktirati i dječijeg pisca, gospodina Fahrudina Kučuka koji nam je pomogao da sve detalje dovedemo do savršenstva. Slikovnicu ima i svoj ISBN broj, te je registrovana u Nacionalnoj biblioteci Bosne i Hercegovine, a obradovalo bi kada bi dospjela u ruke svih sadašnjih i potencijalnih usvajatelja, hranitelja i djece koja obogaćuju njihove porodice.

Spomenuli ste da literatura poput slikovnice „Naša priča“ postoji u zemljama širom svijeta i da su sastavni dio edukativnih sistema, da li se tako nešto može realizirati i u BiH?

Obrazovne institucije u BiH još uvijek nemaju prilagođen obrazovni program niti dovoljno adekvatnih alata u vidu publikacija, video materijala, didaktičkih materijala itd. koji bi pomogli da se na relaksiran način otvoreno pričaju o različitim oblicima nastanka porodice. Vrtići i škole su prvo okruženje pored porodice gdje djete treba da uči da porodice nastaju na različite načine, a ne samo tako da majka rodi dijete i da dijete odrasta u biološkoj porodici. Tako je i moj sin, nakon teme porodica koju su imali u vrtiću, došao i pitao me zašto ja njega nisam rodila u stomaku kao što su njegove drugare mame rodile, već u srcu. I da bi i on htio da sam ga rodila u stomaku. To vam na najbolji način opisuje edukativni sistem u našoj zemlji. Odštampali smo trideset primjeraka i svi su podijeljeni, a interes je prilično velik. Ljudi zovu i pitaju kako i gdje se može kupiti ili poručiti. Slikovnica će prvi put biti predstavljenja široj javnosti na 7. Festivalu dječije umjetnosti u Sarajevu koji se održava od 03. do 07. maja 2021. godine. U planu je da se slikovnica nađe u prodaji u narednom periodu.

Da li možemo očekivati nastavak „Naše priče“?

Sve je moguće, pogotovo što naš sin, kako raste, postavlja sve više pitanja, a svako novo daje mogućnosti za razmišljanja koja bi se mogla predstaviti u nekoj novoj slikovnici. „Naša priča“ je prevashodno namijenjena mom sinu, njemu je posvećena, on je moja inspiracija, a onda i svim postojećim i potencijalnim usvajateljima i hraniteljima. U tom kontekstu bi razmišljali, ako bi se odlučili da pišemo i nastavak, tj da na jedan jednostavan i dopadljiv način pojasnimo da porodica ne nastaje samo na osnovu krvnog srodstva, nego da je najvažnija ljubav.

Autorica: Tanja Cerić