Velika Kladuša
Na petom spratu stambene zgrade bez lifta, u samo centru Velike Kladuše živi, zajedno sa svojim suprugom Semirom, Elvira Dizdarević – Abazović.
Stepenice kojim se svakodnevno mora popeti – jesu stvarne i metaforičke. Sa svakim korakom se nakon 2011. godine morala boriti.
Elvira je pjesnikinja i profesorica latinskog jezika i likovne kulture u JU „Gimnazija“ Velika Kladuša kojoj je dijagnosticirana multipla skleroza.
Nakon što je pohađala tri godine stomatološkog fakulteta, zdravstvene tegobe koje je počela osjećati još 2011. godine, utjecale su na njenu odluku da upiše studij Historije umjetnosti i latinskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bila je to, kako kaže, jedna od najboljih odluka u njenom životu.
Snagu duha, hrabrost, te borbu protiv životnih prepreka – Elvira opisuje u svojim pjesmama. Njenu zbirku poezije željno iščekuju njeni prijatelji, učenici i poznanici.
Svaki pisani trag koji ostavlja iza sebe je kao ta jedna stepenica na putu prema domu u kojem će za stolom napisati još jednu pjesmu o svom životu.
Kada si otkrila prvi nagon, želju za pisanjem, kako je sve to počelo?
Sa pisanjem poezije sam počela baviti spontano, bez velikih očekivanja, a upravo multiplu sklerozu vidim i kao glavnog „krivca“ za nastajanjesvojih pjesama. Trnoviti put borbe, snaga koju sam izvukla iz sebe dala mi je hrabrost da mnogo toga kažem kroz pjesme: od groznih, bolnih trenutaka do neviđene sreće nakon najsitnijih uspjeha.
Koje su glavne teme tvojih pjesama, gdje i kako pronalaziš inspiraciju?
Glavne teme mojih pjesama su moj život, odnosno crtice i događaji iz života, kao i sve kroz šta prolazim otkad sam oboljela od multipla skleroze. Ipak, neke moje pjesme govore i o vječnoj temi, ljubavi, ali i o sociološkim pojavama u društvu. Inspiracija za nastanak mojih pjesama je nepredvidiva: od onih redaka koji su nastali u bolničkim hodnicima do onih koji su zapisani pijući kafu na mom mobitelu, jednostavno nema pravila.
Koga bi navela kao svoje književne i pjesničke uzore?
Od književnih uzora, volim realizam Dostojevskog, našeg Mešu Selimovića, a od pjesnika ističem jedno ime, Musu Ćazima Ćatića.
Kulminacija tvog pisanja bi trebala biti prva zbirka poezije koju mnogi prijatelji i sugrađani vjerno iščekuju. Kad bi zbirka mogla ugledati svjetlo dana?
Trenutno imam oko pedeset pjesama i svakako želim da stavim pečat na cijelu tu pjesničku priču tako što ću da objavim svoju prvu zbirku poezije. Prvobitna ideja mi je bila da angažujem ilustratore kojima bi proslijedila svoje pjesme, te da ih oni pokušaju „vizualizirati“. Mogu reći da dobro napreduju i da su divno „osjetili“ šta ja želim da kažem pjesmom. Ideja mi se rodila zahvaljujući uvjerenju da slika i riječ najbolje funkcionišu zajedno i stvaraju nevjerojatan utisak svojim zajedništvom. S obzirom da nedostaje još svega nekoliko ilustracija, vjerujem da bi i zbirka mogla uskoro biti objavljena.
Daj nam uvid u ulogu svog životnog saputnika, svog supruga, kroz tvoju borbu sa bolešću, ali i podršku koju ti iskazuje u tvom kreativnom stvaralaštvu?
Moj suprug Semir mi je uvijek bezrezervna podrška u svakom aspektu života, pa tako i u pisanju. On također piše, nešto drugačiju tematiku ali po meni isto vrijednu pažnje. Nikada me nije gledao kroz prizmu bolesti, već zapravo zbog onog što ja jesam.
Koja je tvoja poruka za sve one koji se bore sa bolešću u svom životu?
Moja poruka je da se nikad ne klone duhom, jer bolest ne smije biti kraj. Upravo bolest može izvući ono najljepše iz vas, učiniti vas još boljom osobom, jer vas tjera da gledate na dar života nekim drugim očima. Pokušajte se pronaći u bilo kojem vidu umjetnosti jer umjetnost oslobađa! Želim samo naglasiti da se trebamo truditi da otkrijemo svoje vrijednosti, jer kako kaže naslov jedne moje pjesme „Ja nisam bolest“ tako i ja nisam multipla skleroza.
Autor: Hasan Mujakić