Bihać
Anita i Faruk Čaušević, mama i sin, odlučili su da se predstave javnosti kroz svoj blog „Faruk i ja“.
„Faruk je dvadesetogodišnjak sa teškoćama u razvoju. Bez obzira na poteškoće koje je imao i ima, Faruk je naučio nešto što mnogi od nas ne nauče tokom cijelog svog života. To je uživati u trenutku. Radovati se svakoj promjeni. Iz tog razloga smo odlučili pokrenuti blog“, govori Farukova mama, Anita Čaušević.
Blog počinje njihovom ličnom pričom. Govori o svemu onom što su kao porodica prošli kada su saznali da će dobiti blizance i da će jedno od njih biti s teškoćama u razvoju.
Danas se Faruk uz svoju jed(i)nu aktivnost, teretanu, socijalizuje te radi na držanju tijela i smanjenju tjelesne kilaže, u čemu mu asistiraju mama i trenerica Sanita.
Rado dijele svoje stavove prema životu koji su njima pomogli u Farukovom odrastanju. Uz blog „Faruk i ja“, mama i sin, svoje životno iskustvo dijele i kroz kampanje Unicefa, Save the childrena i mnogih drugih. Šire svoj optimizam sa drugim porodicama u sličnoj situaciji. Pokazuju da ljubav i vjera donose promjene i mijenjaju sve ono što su u početku Farukovog odrastanja doživljavali kao nemoguće.
Kako ste došli na ideju da pokrenete blog „Faruk i ja“ i dijelite vlastito iskustvo?
Ideja za blog proizašla je iz želje da pružimo nadu roditeljima koji su na samom početku svog izazova. Koji su trenutno izgubljeni i treba im podrška i vjera da će sve biti dobro. Svima nam treba podrška u teškim periodima života. Sa našim blogom širimo pozitivni stav i bitne činjenice koje su potrebne da inkluzija zaista zaživi u školama.
Želimo da proširimo svijest svima onima koji rade s djecom koja imaju neku poteškoću. Da istaknemo koliko je bitno da kao društvo budemo tim i pomognemo onima koji kroz život ne mogu sami.
Kakve su reakcije društva na blog „Faruk i ja“?
Povratnu informaciju od čitaoca bloga imam na Facebooku, gdje dijelim blog. Reakcije su većinom pozitivne i moram istaći koliko mi je drago da se stavovi mijenjaju. Imam osjećaj da im je moje pisanje olakšalo put ka shvatanju nas kao roditelja koji prolazimo kroz naš izazov. Počeli su da postavljaju pitanja koja se prije ne bi usudili. Također, istaknula bih da je moje pisanje krenulo iz stava razumijevanja. Ne mogu drugi znati kako da pomognu i shvate neke činjenice ako ne govorimo o onom šta nas muči. Ističem da je suradnja sviju nas potrebna da se dese promjene. Da se predrasude smanje i da se olakša našoj djeci koja imaju teži put nego njihovi vršnjaci.
Da li ste ostvarili komunikaciju ili uspostavili mrežu roditelja koji dijele istu ili sličnu sudbinu?
Najveću komunikaciju sa roditeljima sam postigla na Instagram profilu Faruk _ija. Javili su mi se roditelji djece s poteškoćama, ali i roditelji djece s tipičnim razvojem. Svi ističu kolika smo im motivacija. Koliko imaju mir kad vide da je Faruk sretan te danas kad je odrastao. Svi oni se boje budućnosti i svega onog što odrastanje i pubertet donosi. Ipak, moram da priznam da mi se više javljaju roditelji iz Srbije i Hrvatske. Blog je još uvijek jednosmjerna ulica, ali ipak sam pronašla način da ga pretvorim u dvosmjernu.
Glas roditelja djece s poteškoćama se sve više čuje. Pokrenuli smo se. Ističemo sve ono što je bitno, što treba da se promijeni kada su u pitanju prava naše djece. Udruženje “Dajte nam šansu” iz Sarajeva, jedan je od svijetlih primjera svega onog što bi trebalo da zaživi u svakom gradu naše države. Mi kao roditelji, podržavamo reformu cijelog školstva. Podržavamo promjene koje će olakšati rad predavačima. Promjena koja će kod djece podržavati kreativnost i emociju. Koja će našoj djeci s “posebnim željama” olakšati ionako težak put.
Autor: Mirnes Ćerimović